Tuesday 13 September 2016

Lucia Berlin: Teenage punk (a short story)


TINEJDŽ PANK
(prevod)

Šezdesetih godina, Džesi je često svraćao kod Bena. Tada su bili klinci, duge kose, stroboskopska svetla, vutra i esid. Džesi je još tada bio digao ruke od škole, pa su mu uvalili službenika za nadzor. Stounsi su došli u Nju Meksiko. Dorsi. Ben i Džesi su plakali kada je Hendriks riknuo, plakali su kada je umrla i Dženis. Bila je to još jedna godina za pamćenje zbog lošeg vremena. Sneg. Ledenice. Te godine su svi plakali.


Živeli smo u jednoj staroj kući, dole kraj reke. Marti i ja smo se tek nedavno razveli, bila je to moja prva godina kao nastavnice, mog prvog posla. Teško je kada sam vodiš brigu o kući. Krov prokišnjava, crkla pumpa za vodu, pa ipak je to bila velika i lepa kuća.
Ben i Džesi su glasno puštali muziku, palili tamjan koji je smrdeo na mačju mokraću. Moji ostali sinovi, Kit i Nejtan, nisu podnosili Džesija - tog sjebanog hipka - ali beba Džoel ga je obožavala, njegove čizme, gitaru, pištolj na kuglice. Gađanje pivskih konzervi iza kuće. Ping!
Bilo je to u martu, i zaista je bilo hladno. Sledećeg jutra ždralovi će se pojaviti u zoru, oko jarka. Čula sam za njih od našeg novog pedijatra. Dobar je to doktor, i singl je, ali i dalje mi ponekad nedostaje stari dr. Bas. Kada je Ben bio beba, nazvala sam da ga pitam koliko pelena istovremeno smem da perem. "Samo jednu", reče on.
Niko od dece nije želeo da pođe. Obukla sam se, drhteći. Potpalila vatru borovim grančicama, nalila kafu u termos. Spremila testo za palačinke, nahranila pse, mačke i kozu Rouzi. Da li smo tada imali konja? Ako jesmo, zaboravila sam i njega da nahranim. Džesi mi je prišao u mraku, kraj ograde od bodljikave žice pored puta belog od mraza.
"Hoću da vidim ždralove."
Dala sam mu baterijsku lampu, čini mi se da sam mu dodala i termos. Svetlio je baterijskom lampom svuda naokolo osim na stazu i ja sam mu sve vreme zvocala zbog toga. Hajde. Prekini više.
"Ma, vidiš ti. Tu stalno šetaš. Jasno je da znaš put."
Istina. Vrtoglavi lukovi svetlosti uvlačili su se u ptičja gnezda po šumi izbledeloj od zime, prelivali preko bundeva na Gasovoj njivi i praistorijskih silueta njegovih bramanskih bikova. Sklapali su svoje ahatne oči, širom otvorene da uhvate i najmanju iskru svetlosti.
Mračni jarak za navodnjavanje smo prešli preko brvna postavljenog iznad njega, na drugu stranu do svetlijeg jarka gde smo polegali na stomake, gerilski tihi. Ma da, znam, romantizujem stvari. Ipak, istina je da smo tako ležali i smrzavali se neko vreme u magli. Nije to bila magla. Mora da je u pitanju bila izmaglica od isparenja iz jarka, možda čak i od nas samih.
Posle dužeg čekanja, ždralovi su se pojavili. Od stotina njih nebo kao da je postalo plavo-sivo. Usporeno su sletali na svojim tankim nogama. Prali se, doterivali duž obale. Sve je odjednom postalo crno i belo i sivo, kao film posle odjavne špice, zamućeno.
Dok su ždralovi pili uzvodno, srebrna voda pod njima raspukla se u desetine sitnih potočića. A onda su ptice brzo uzletele, u belini, dok ih je pratio zvuk poput mešanja karata.
Ležali smo tako, pili kafu, sve dok nije svanulo i pojavile se vrane. Trapave promukle vrane, nasuprot gracioznosti ždralova. Njihovo crnilo se cik-cak ogledalo u vodi, grane četinara se tresle poput trambulina. Mogli smo da osetimo Sunce.
Iako smo sada jasno videli put po svetlu dana, on je ipak ostavio uključenu baterijsku lampu. Ugasi je, hoćeš? Ignorisao me, pa sam mu je uzela. Išli smo njegovim dugim koracima prateći traktorske tragove.
"Jebote", reče on. "Ovo je bilo strašno."
"Aha. Poput vojske pod barjacima. Znaš, to ti je iz Biblije."
"Ajde... stvarno, nastavnice?" Još tada je već imao stav.



Lucija Berlin spada među zapostavljene autorke koji su ostavile značajan trag u književnosti XX veka. Zbirka njenih kratkih priča "Priručnik za čistačice", posthumno objavljena 2015. godine, postala je bestseler Njujork Tajmsa. Berlinova je akter svake od 43 priče u ovoj knjizi - od prve (Zbogom) o njenom braku sa heroinskim ovisnikom, do poslednje (Povratak kući) u kojoj opisuje vrane koje su svile gnezdo na tremu njene kuće:
"Ono što mi smeta je to da sam ih sasvim slučajno primetila. Šta mi je još promaklo? Koliko puta sam u životu bila, da tako kažem, na zadnjem umesto na prednjem tremu? Šta bi mi bilo rečeno, što sam propustila da čujem? Koliko bi tu bilo ljubavi, koju nisam osetila?"
Ako je do ove zbirke i 43 priče u njoj, možemo reći da joj ništa od toga nije promaklo.



No comments:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...